Malo je čudno ..

Znas prijatelju, ja sam nju volio. Ono mislim bas volio. Istinski, ludo i bez razmisljanja. Bila mi je jedina. Moja tajna, ona najveca. Sa mnogima sam bio , al' uvijek sam nju nosio u srcu. Najvise mi je trebala, a eto. Bas njoj sam najvise boli donosio. Nisam mogao da prihvatim cinjenicu da volim, pa sam je tjerao od sebe. Stalno joj se vracao, a ustvari bjezao od nje. U jednom trenutku pokazao... bih joj da mi je stalo, a u sljedecem dokazao da sam djubre. I najgore od svega, kad god bih se vratio, ona je bila tu. A sada..
 - A sta sada? Prebolio si je?
- Ma kakvi. Ima trenutaka kada je zaboravim na tren, ono kad alkoholom ubijem zadnji komad mene.
- Zasto joj sada ne odes i kazes sve?
- Eh vidis. Uspio sam sta sam htio. Otisla je od mene. Sad kad se vratim, vise je nema. Kazu da voli drugog, znam da to nije istina.
- Idi do nje onda.
- Ne mogu.
- Zasto?
- Ukljucila je razum. SHVATILA JE IPAK DA SAM JA PREVELIKO ĐUBRE I DA JE NE MOGU VOLJETI NIKAD.VOLJETI ONAKO, KLASIČNO.NE MOGU BITI TU ZA NJU, A OČEKIVAT DA ONA BUDE TU ZA MENE. Ne mogu kad joj bude najteze doci i zagrlit, mada znam da ona meni bi.
- Tebe je nemoguce shvatiti!
- Eh prijatelju, znam.. To cujem cesto. Samo jedna osoba mi je rekla da me razumije.
- Ko !?
- Pa Onaa, druze.

Eh moj frende,

                           i ova noc bez tebe. Vec 10 mjeseci tako, sjecam se kada sam ti isla u bolnicu, dan prije toga sam sjedila i citala viceve necu li barem dva ili tri zapamtit da te nasmijem tako bolesnog i nemocnog. Eh prijatelju moj, da ti je samo znati koliko mi falis. Nase neprospavane noci, kada smo se od srca smijali raznim glupostima. Ali vidjeti te slomljenog u bolnici nije bilo lako. Dio mene se taj dan slomio, postala sam skroz druga osoba. Sa drugacijim razmisljanjem i ponasanjem. Zivot je kratak i treba da ga iskoristimo sto vise mozemo. Znao si godinu dana i vise kako ti se blizi dan kada vise neces biti s nama, a ipak si bio sretan i u teskim trenucima.
Mrzim jutro, mrzim dan koji je osvanuo kada sam procitala poruku: " Nema ga, Azra, nema Alena vise. " To je bio utorak, 21.12.2010. godine u 5 sati ujutro. Mrzim taj dan i mrzit cu ga do kraja zivota.
Taj dan sam dojurila kod tebe kuci, tvojima. Morala sam jednostavno, moje srce je tamo zeljelo da bude. Zeljelo da jos jednom kaze da te voli i da te nikada nece zaboraviti. Da te vidi barem na tren. Nema te vise, sad si negdje. Ko zna gdje. Ali ako je tacno da postoje dva svijeta, znaj da cemo se opet skupa smijati !

Znam da ovo nikada neces vidjeti, ali znat ces da te jos uvijek volim svim srcem.
I will never find someone like you !
Zauvijek tvoj drug Azra !!!